Sjećam se jednog starog stripa gdje Mickeya Mousea pitaju u kvizu: “Što je emu?” Mickey odgovara: “ptica slična noju.” “Bravo, a gdje se emu može naći?”, pitaju opet. “U križaljkama”, odgovara Mickey. Tako sam i ja o finskom jezeru Inari saznao iz križaljki. Sad konačno imamo priliku saznati nešto više o njemu iz Marijanovog posljednjeg nastavka serijala o Finskoj i oblasti zvanoj Laponija.
Vjerojatno ste prethodnim nastavcima zapazili čudnovate finske nazive. Finski je nama vrlo neobičan jezik. ali je iznenađujuće jednostavan za čitanje. Glasove koje treba naglasiti, odnosno produžiti (ako je riječ o samoglasnicima) oni jednostavno pišu udvojeno. Ništa lakše. Međutim, stvari se počinju komplicirati. Riječi su im u prosjeku dosta duge. Imaju čak 14 ili 15 padeža, ovisno kako definirate akuzativ. Jednom prilikom sam tako pitao finsku poznanicu da promijeni neku riječ kroz sve padeže i uspjela ih se sjetiti 12. Iz kontakata s Fincima sam saznao da dosta dobro mogu razumjeti srodni estonski, ali ne i mađarski, iako svi pripadaju istoj jezičnoj grupi. Uz baskijski, koji je potpuno zaseban, to su jedini živi neindoeuropski jezici u Europi. Fince možete slušati godinu dana i nećete razumjeti ni riječi. Srećom, uz Marijanovu pomoć, saznat ćemo značenje ponekog izraza ili riječi, među njima i što je Siida.
Nisu nam opisivali polarno svjetlo, koje sam često imao priliku vidjeti na sjeveru. Rijetko ćete ga vidjeti za vrijeme ljeta, jednostavno zbog toga što nikad nije dovoljno mračno. E sad, ako vas to zanima, trebate tamo ići sredinom zime kad se temperature spuštaju na -40. Pa vi sad birajte.
Kako saznajemo, Marijan i Sandra nisu htjeli uznemiravati Joulupukki-ja, kod nas poznatijeg pod imenom Djed Mraz. Nešto razmišljam da se sigurno odmara negdje na jugu, jer ga čeka veliki posao zimi.
Fascinacija dalekim sjeverom i dovela nas je ovamo, pa tako širom otvorenih očiju upijamo prostore kojima prolazimo. Šume su sve niže i rjeđe, a rijeke i jezera sve siviji. Borovi ustupaju mjesto brezama. Horizonti se počinju prostirati daleko, a duge, niske planine teško je razdvojiti od sivih oblaka koji su nalegli na njih kao kape. Ipak, zadnji je dan kiše na našem putu i Laponija će uskoro, baš kao i ostatak zemlje, zasjati na suncu.
Regija Laponija (fin. Lappi), golemi prazni prostor na sjeveru Finske, zauzima oko 30 posto površine zemlje, ali u njemu živi tek nešto više od 3 posto Finaca. Središnji i sjeverni dijelovi finske Laponije, s prosječnom gustoćom stanovništva manjom od jednog stanovnika na četvorni kilometar, najrjeđe su naseljeni prostori Europe. Tradicionalno zemlja Laponaca, Samija, na njihovom jeziku naziva se Sápmi.
Zaobilazimo turistički Rovaniemi, čuveni dom Djeda Mraza (fin. Joulupukki) i nakon prelaska arktičkog kruga smještamo se u gradiću po imenu Sodankylä. Večer provodimo s trojicom Nijemaca koji na enduro motociklima jure do Nordkappa. Najčešća ruta za najsjeverniju točku Europe vodi upravo ovuda pa se po Laponiji može naići na putokaze koji upućuju na to nekoliko stotina kilometara udaljeno odredište. Nakon druženja uz vatru i osokoljeni s nekoliko zdravica, u pola 2 ujutro preskačemo ogradu, skidamo se i bacamo u rijeku koja teče kraj kampa. Struja je tako jaka da se jedva izvlačim.
Drugi dan nastavljamo dalje prema sjeveru, do velikog jezera Inarija, razlivenog u džepu Finske okruženom Rusijom i Norveškom. Ovdje napokon odustajemo od šatora i unajmljujemo kolibu uz samo jezero. Ljeto je nestvarno toplo, kiše su prestale, pa ni kupanje skoro na 69. paraleli nije poseban poduhvat. Čak ni komaraca nema koliko smo očekivali.
U fantastičnom muzeju pod nazivom Siida, svojevrsnom, kako ga oglašavaju na http://www.siida.fi, prozoru u kulturu Laponaca i arktičku prirodu, provodimo valjda pola dana. (Riječ siida inače označava laponsku zajednicu ili naselje s okolnim područjem za uzgoj sobova.) Ritam izmjene godišnjih doba i prirodnih pojava u polarnom krugu ovdje je prikazan isprepleten sa životom i kulturom Laponaca.
Prateći goleme panoe, prolazimo kroz godinu dana života u arktičkom krugu. Prve pahulje snijega na laponske se planine spuštaju već krajem kolovoza, da bi u listopadu tlo svuda bilo prekriveno bijelim pokrovom koji će tu ostati sve do svibnja. Temperature se zimi obrušavaju do -40 stupnjeva, pa je i prosječna godišnja temperatura na Inariju ispod ništice, -0,4 stupnja celzija. Polarna noć na Inari se spusti 28. studenoga i sunce se ne pojavljuje na horizontu 43 dana, sve do 9. siječnja. Na drugom kraju kalendara, ljeti, razdoblje ponoćnog sunca traje nešto dulje, od 24. svibnja do 22. srpnja.
Živi svijet Laponije prilagođen je ovim ekstremnim uvjetima. U kratkom ljetnom razdoblju rasta šuma i tundra prepune su šarenih biljaka i raznih bobica, od dobro poznatih borovnica do najcjenjenijih, slatko-kiselkastih močvarnih jagoda (Rubus chamaemorus, eng. cloudberry). Stabla su, ako ih uopće ima, niska. Životinje mijenjaju dlaku i zimi se, ako ne hiberniraju, zabijele.
Neraskidivo vezani uz prirodu europskog Sjevera, Laponci – ili Sámi, kako ih se svuda ovdje naziva – jezično su se razdvojili od Finaca u mlađe željezno doba, odnosno prije oko 2000 godina. Izvorno lovci, migrirali su sa krdima sobova do 16. stoljeća, kada su ove životinje udomaćene, pa i nakon toga, sve do 20. stoljeća, kad im je pojava snowmobila omogućila sjedilački život. Sob je Laponcima davao sve – od mesa i mlijeka, obuće i odjeće, do kuka i harpuna izrađenih od rogova. Danas značajan broj Laponaca živi i od turizma. Zanatski predmeti, nošnje i suveniri mame svuda uz cestu.
Bilo kako bilo, u Finskoj smo posljednji dan. Sutra u Norvešku, pa jednim malim dijelom (‘ispruženom rukom’) Finske, i onda u Švedsku. Čeka nas povratak od 3500 kilometara.