Zapadna Sahara – priča o sportu, okupaciji i izbjeglištvu

‘Prije 42 godine Maroko je učinio vrlo isplativ vojno-politički potez i odradio ga je mudro. Okupirao dijelove Zapadne Sahare bogate rudom i ribom koje dan danas eksploatira. Zašto je isplativo sam objasnio, a zašto mudro? Zato što je prije takve rabote uvijek pametno dobiti podršku neke velike sile. Podržale su ga SAD, Francuska i Španjolska. Možda čak i orkestrirale…

Zapadna Sahara je prije okupacije Maroka bila španjolska kolonija iz koje se Španjolska odlučila povući. Siroti autohtoni stanovnici Zapadne Sahare („Saharawi people“) su nakratko bili opijeni idejom slobode i nezavisnosti. Al Španjolci su imali bolju ideju – ‘ajmo potpisat dogovor s Marokom i Mauritanijom da oni napadnu Zapadnu Saharu i isplaćuju nama 25% svega što ondje ukradu, ako smo mi mogli do sada krast, zašto sada ne bi mogli oni uz „proviziju“. Koliko je od tog dogovora danas aktualno, ne zna se. Računicu im je pokvario Polisario – oružana formacija naroda Zapadne Sahare…’

Davor Skeledžija, svjetski putnik i naš putopisac me pomalo podsjeća na ratnog reportera Josipa Šarića ili Zoltana Kaboka. Uvijek istražuje kuda bi mogao putovati, poistovjećuje se s patnjama naroda koji je morao u izbjeglištvo, želi ih upoznati na licu mjesta, osobno propitati što misle. Nije prvi put da se upušta u jednu od takvih misija. Do sad nas je oduševljavao svaki put kad bi putovao načinom kako dolazi do informacija. Dobro pripremljen, potkovan znanjem iz povijesti, poznavanjem svjetskog poretka, posluži se osmijehom i saznaje ponešto što nikad ne možemo pročitati uzdajući se u novine.

Inače, putopisci jako mnogo stvari nauče upravo putujući, a nauče i nas, čitatelje. Pokušaju se uklopiti u nove kulture, prihvatiti hranu i običaje svog domaćina, pridobiti njegovo povjerenje; kad to uspiju, krenu s ispitivanjem. Ljudi kažu što im je na duši. Ovaj put u Zapadnoj Sahari je bio problem nepoznavanja španjolskog jezika.

U svakom slučaju kad netko napiše da godišnji odmor troši odlazeći na maraton u Zapadnu Saharu, toj osobi naklon do poda. Hrabrost, istraživanje, humanost i empatija su osobine kojim bih opisala ovog autora.

Sad pročitjate još jedan biser iz Davorovog pera:

Prije 42 godine Maroko je učinio vrlo isplativ vojno-politički potez i odradio ga je mudro. Okupirao dijelove Zapadne Sahare bogate rudom i ribom koje dan danas eksploatira. Zašto je isplativo sam objasnio, a zašto mudro? Zato što je prije takve rabote uvijek pametno dobiti podršku neke velike sile. Podržale su ga SAD, Francuska i Španjolska. Možda čak i orkestrirale.

Dvadesetak godina kasnije kreće rat za zemlju u bivšoj Jugoslaviji. Ništa nismo naučili od Marokanaca. Nit su Srbi dobili (platili) podršku velikih sila za pokušaj aneksije dijela Hrvatske, nit su Hrvati dobro odradili petljanje po Bosni i Hercegovini. Svo to vrijeme, Maroko uredno brojnim zemljama daje koncesije, prodaje rudu i ribu iz prostora s kojih su protjerali narod Zapadne Sahare. Štoviše, u novije vrijeme razvija se čak i turizam. Okupirani grad La Ayoune je sve poznatiji surferski raj za brojne Europljane.

Kako je do svega toga došlo? Samo malo povijesti

Zapadna Sahara je prije okupacije Maroka bila španjolska kolonija iz koje se Španjolska odlučila povući. Siroti autohtoni stanovnici Zapadne Sahare („Saharawi people“) su nakratko bili opijeni idejom slobode i nezavisnosti. Al Španjolci su imali bolju ideju – ‘ajmo potpisat dogovor s Marokom i Mauritanijom da oni napadnu Zapadnu Saharu i isplaćuju nama 25% svega što ondje ukradu, ako smo mi mogli do sada krast, zašto sada ne bi mogli oni uz „proviziju“. Koliko je od tog dogovora danas aktualno, ne zna se. Računicu im je pokvario Polisario – oružana formacija naroda Zapadne Sahare. Polisario nije ni blizu mitskoj, trećoj europskoj vojnoj sili JNA, ali su vrlo brzo uspjeli potjerati Mauritance ća. Borili su se onim poznatim gerilskim načinom ratovanja, konkretno tako da su im redovno dizali u zrak dijelove super dugačke željezničke pruge ključne za opstanak cijele države. No, siromašni Mauritanci su jedno, a Maroko nešto sasvim drugo, tvrd orah.

Kraljevska avijacija Maroka

Na internetu je dostupno par starih filmova u kojima Kraljevska avijacija Maroka nesmiljeno napada izbjegličke kolone Saharawi naroda. Bio sam relativno mlad u vrijeme JNA uništavanja po Hrvatskoj, ali čini mi se da su JNA piloti bili male bebe u usporedbi s kraljevskim pilotima Maroka. Najviša odličja su osvajali za bombardiranje što većeg broja Saharawi civila u izbjegličkim kolonama koje su bježale prema Alžiru. Izbjeglice su se uputile prema negostoljubivim dijelovima Sahare gdje će provesti sljedećih 40-ak godina u nekoliko izbjegličkih kampova. Ovdje sam ih i ja upoznao, danas, 42 godine nakon.

Maroko – Francuska – Alžir – Tko tu koga?!

Da ne hvalim samo mudrost i sposobnost Maroka, evo i jedne ogromne gluposti koju su napravili. Toliko su bili sigurni u sebe da su i nekoliko pograničnih Alžirskih gradova kao što je Tindouf  – proglasili svojima! Baš smo mi, sudionici maratona, sletjeli u vojnu bazu Tindoufa na posebnom letu iz Madrida. Tim potezom su si pucali u stopalo i osigurali Saharawi narodu podršku Alžira kao i znatnu vojnu pomoć. Dakako, Saharawi su im sada dobra „tampon zona“ prema agresivnim i napadački raspoloženim Marokancima. Ne vode samo Amerikanci „proxy ratove“, i Alžir je očigledno iskusan na tom polju. Zanimljivo je da Francuska uredno podržava Maroko i sudjeluje u eksploataciji resursa Zapadne Sahare, a istovremeno su bivši kolonizatori Alžira koji pak podržava suprotnu stranu – Zapadnu Saharu. 🙂

Primirje iz 1991. godine

Marokanci i Saharawii potpisali su primirje 1991. godine koje je i dan danas na snazi. Tada je dogovoren i referendum o samoodređenju koji se imao održati u roku od godinu dana. Možete već pretpostaviti da se referendum „još“ nije održao. Jedan od razloga je što se ne mogu dogovoriti o pravu glasa. Maroko naravno želi da pravo glasa imaju samo oni koji žive na okupiranom području – nešto Saharawija i brojni marokanski doseljenici. Zašto bi narod koji je protjeran pod paljbom kraljevske avijacije prije 42 godine imao pravo glasanja na referendumu u njihovoj domovini?! Sad već pradomovini. Šta su otišli? Podsjeća li vas ova priča malo na Izraelsku okupaciju Zapadne Obale tj. Palestine? Možete li možda zamisliti takav scenarij u našem zavičaju? 🙂

Što se događa danas?

Danas u najvećem izbjegličkom kampu Smara živi oko 25.000 izbjeglica. Mi smo baš tamo smješteni kod lokalnih obitelji, u kućama od blata i pijeska. Možemo se smatrati elitom, jer mnogi spavaju u šatorima. Još je 5 izbjegličkih kampova uokolo, a procjenjuje se da ukupno preko 150.000 izbjeglica čeka povratak doma 42 godine.

Maroko je svoja osvojena područja ogradio dugačkim zidom, vojskom i ogromnim, debelim pojasom protupješadijskih mina. Mine su ogroman problem. Jedno je kad čedo položi minu u „hrvatsku zemljicu“, a sasvim drugo kada ju marokanac položi u pustinju. Naime, nakon svake kiše i oluje, mine se u pustinjskom pijesku pomaknu. Taman očistiš jedno područje od mina i označiš kao sigurno, a nakon kišne sezone mine „došetaju“ natrag. Sve ove godine Saharawi ograničenim sredstvima čiste gigantsko minsko polje, a civili redovno stradavaju od mina koje se kreću pod pijeskom.

Sahara maraton www.saharamarathon.org

• 

• 

Sahara Maraton civiliziran je pokušaj naroda Zapadne Sahare da skrene pažnju svijeta na njihovu nepravdu, palestinci imaju svoj, šteta što to nisam znao dok sam bio tamo.. Ove godine sudjelovalo je preko 500 trkača iz cijelog svijeta (osim iz Maroka 🙂 ). Meni je pripala čast i zadovoljstvo smještaja s dvojicom Španjolaca, bivšim kolonizatorima Zapadne Sahare. Nikako neće priznat jel’ dobivaju još kakvu pinku od Maroka sukladno ugovoru iz 1976. godine il ne.  🙂 Maraton je utrka na 42 km, ali srećom po nas obične smrtnike, organizirane su utrke od 21 km, 10 km i 5 km. Na ovoj zadnjoj, osvojio sam uvjerljivo 27. mjesto. Odostrag. Al bitno je sudjelovati 🙂

Život u izbjegličkom kampu

Nedavno sam posjetio zabite dijelove Indonezije i mogu reći da sam tamo vidio i groznije uvjete za život nego ovdje u izbjegličkom kampu u pustinji. Ipak, nemojmo si lagati – ovdje stvarno nitko ne bi želio provesti život. I mene mnogi smatraju luđakom jer se donekle poistovjećujem s njima i ovdje provodim svoj godišnji odmor.

Očekivano, Saharawi ovise o humanitarnoj pomoći, ponajviše iz Europe. Lijepo je da Europa barem na taj način pokušava mrvicu oprati savjest. Naime, brojne europske firme eksploatiraju rude i ribe u područjima odakle je ovaj narod protjeran. Struje često ima, u centru ima i nekoliko repetitora pa se na njih kvačimo 4G routerom i šaljemo fotke doma, te na Fejs. Vode naravno nema dovoljno i tu se jako pazi. WC čučavac je izvan kuće i nije nimalo ugodno u gluho doba noći izlaziti napolje u mračnu i hladnu pustinju. Naglavna nam je lampa ključni dio opreme.

U kućama nema stolova, stolica ni drugog namještaja. Život se odvija na podu, uključujući i spavanje na spužvama, odnosno mi u vlastitim vrećama. U našoj obitelji je nedavno umro otac, ali generalno su žene glave obitelji jer su mnogi muškarci pomrli u sukobu prije primirja.

Muškarci i žene ne jedu za zajedničkim stolom, tako da uglavnom jedemo sami ili s različitim muškim rođacima koji redovno obilaze da provjere dal’ je sve u redu. Izludili su me ritualnim pripremama superslatkog čaja. Kao dijabetičaru na inzulinu, ti grozni čajevi su mi predstavljali velik izazov. Na kraju su se cimeri Španjolci žrtvovali i potajice pili svoje i moje čajeve, a ja sam im zauzvrat prepuštao poneki slatkiš koji se znao naći tu i tamo. Naime, čajevi su tradicija i domaćini se jako uvrijede ako ih se odbije. Doduše, pretpostavljam da smo ih mi panjevi zbog koječega uvrijedili puno puta u ovih tjedan dana. To je za očekivati kada se nađete negdje gdje vladaju vama nepoznati lokalni običaji.

• 

• 

• 

Prehrana se zasniva na humanitarnoj pomoći, kao u Hrvatskoj za vrijeme rata: krumpir, riža, kruh i tijesto; s dodatkom cous cous-a. Tko je ikada s time pokušao imati dobro regulirani dijabetes – zna da je to teško kao maraton od 42 kilometra. Nadam se da će mi sljedeće godine neki proizvođač inzulina biti sponzor – jer sam ga počeo trošiti kroz lijevak umjesto iglu. Novo Nordisk, Lilly i Sanofi – nemojte se sramit’. 😉 Organizirao sam javno mjerenje glukoze u krvi i nisam otkrio ni jednog dijabetičara. Na svu sreću, jer ne znam tko bi mu dobavio inzulin.

Sigurnost i sporazumijevanje u izbjegličkom kampu – Zapadna Obala i Zapadna Sahara

Prisjetio sam se palestinskog izbjegličkog kampa Aida u malom mjestu za koje nitko ne zna, po imenu Betlehem. Betlehem se nalazi praktički na Zapadnoj obali. 🙂 Ljudima iz oba izbjeglička kampa zajedničko je da tu ne žele živjeti, već žele ići kući. No, tu svaka sličnost prestaje. U Izraelu/Palestini se Palestinci još donekle bore protiv izraelske okupacije, dok je ovdje na snazi spomenuto primirje koje uistinu funkcionira. U betlehemskom Aida kampu osjetio sam miris baruta i gledao palestinsku djecu kako napadaju izraelsku vojsku kamenjem, dok ovdje vladaju mir i tišina. Kuće su otključane, ograde uglavnom s otvorenim vratima. Rupa od metaka i ostale artiljerije u Smari nema kao u mjestu Isusova rođenja. Cijeli Betlehemski Aida kamp je okružen velikim ružnim zidom načičkanim izraelskim vojnicima i mitraljeskim gnijezdima. Ovaj Smara kamp „samo“ beskrajnom pustinjom.

• 

• 

• 

• 

Ono što nas je sve iznenadilo, je što ovdašnji Saharawi-ji odlično vladaju jednim od najvećih svjetskih jezika – španjolskim. Super za njih, loše za mene jer se snalazim s osnovama koje sam učio jednom davno u Meksiku. Za ostalo sam koristio Android translator i španjolske cimere. Zbog toga, na moju veliku žalost, dublje i provokativnije rasprave ovaj put nisam mogao inicirati, osim s bivšim kolonizatorima Španjolcima. U Izraelu i Palestini svi govore engleski, pa su mi tamo neke stvari bile puno jednostavnije. Na primjer završit’ u zatvoru. 🙂

Jesam Vas zainteresirao?

Drago mi je.

Detalje o Sahara godišnjem humanitarnom Maratonu potražite na www.SaharaMarathon.org

Ako Vas zanima kako izgleda ovaj projekt iz perspektive osobe neopisivo ovisne o inzulinu, pročitajte ovo. I samim organizatorima sam bio zanimljiv pa su koristili priliku na presici istaknuti činjenicu da čak i jedan ovisnik ove godine sudjeluje u utrci.

Priču od Marka Rafaja još jednog simpatičnog momka iz Hrvatske koji je ove godine trčao punih 42 km – potražite ovdje

Prekrasne informacije o Damiru Vujnovcu koji je također bio na maratonu prijašnjih godina, potom štampao slikovnicu, te održao brojna predavanja po cijeloj Hrvatskoj potražite ovdje. Njegovu slikovnicu s brojnim fotkama Saharawi djece sam imao posebno zadovoljstvo predati lokalnoj knjižnici ovdje u izbjegličkom kampu Smara. Mali znak pažnje od svijeta koji ih je zaboravio.

• 

• 

• 

• 

Dva kratka i zanimljiva dokumentarca o životu ovih ponosnih ljudi potražite ovdje: video1 i video2

Zaključak

Vjerovali ili ne, svijet je prilično surovo mjesto za život. Posvuda žive siromašni i obespravljeni stanovnici zemaljske kugle. Mi već samim time što imamo pristup čistoj vodi smo u manjini. „Pravilo jačega“ je skoro uvijek – najjače. Ipak, zadnje što trebamo izgubiti je želju pomoći, optimizam i vjeru u bolje sutra. Da bi zlo pobijedilo, dovoljno je da dobri ljudi ne čine ništa. (Edmund Burke)