Nedavno sam pročitala: “Vjerujem da na našem planetu ne žive samo životinje i biljke, bakterije i virusi, nego i ideje .Ideje su bestjelesni, energetski oblici života. Potpuno su odvojene od nas, ali mogu kontaktirati s nama iako na čudan način. Potiče ih čudan nagon, nagon za ostvarenjem. Jedini način na koji se ideja može manifestirati u našem svijetu je putem suradnje s ljudskim partnerom, stoga ideje vječno kruže oko nas u potrazi za dostupnim ljudskim partnerima. Kad ideja pomisli da je našla nekoga, recimo vas, posjetit će vas…” (Elisabeth Gilbert: Velika magija)
I tako mene ulovi ideja krenuti na obilazak vodopada Kravica u blizini Ljubuškog i uživati u jedinstvenom pogledu, biseru hercegovačke turističke ponude. Budući su nas roditelji odmalena vodili tamo, znam jako dobro što snimati i odakle. Uvijek je nešto novoga, ljepšeg, uređenijeg. I dok uživamo vozeći se, na radiju cijelo vrijeme sviraju Akijeve pjesme i to prilično tužne. Nikako mi nije jasno zašto samo Parni valjak? Volim ih i slušam, išla sam na nekoliko njihovih koncerata, ali zašto se čuju samo oni?
Partner i ja se parkiramo podalje od rijeke, tamo gdje je veliki parking (ne naplaćuje se zimi) i shvatimo da su napravili pješačku stazu sve do vodopada od gornjeg nivoa. Super, lijepo je ograđena i ima male vidikovce. Već snimamo fotografije i video – clipove. Sretna sam i uzbuđena obilaskom svog omiljenog izletišta iz djetinjstva. Sve gledam – nove klupe, uređena vodenica, ne kližu se staze – puno bolje, modernije.
Inače, vodopad se nalazi na rijeci Trebižat koja je do ovog trenutka kad se baca niz kamene litice, već dva puta promijenila ime od svog izvora (Tihaljina, Mlade). Poput ostalih rijeka našeg dinarskog krša i vode Trebižata bogate su otopljenim vapnencom koji se taloži na mahovini i stvara sedrene barijere, koje utječu na tijek vode praveći manja jezerca, sedrene zavjese i pragove. To se upravo događa na vodopadu Kravici na Trebižatu. Preko 20-25 m visoke pregrade, rijeka Trebižat pravi prekrasan vodopad. ( Izvor: Kravica ljepotica iz časopisa Hrvatski zemljopis, br. 35/listopad 1998.)
Jako sam vezana za ovu rijeku, jer u donjem toku je mjesto rođenja moje mame, kao i cijele njene obitelji. Provela je mladost na obalama ove magične rijeke. Snimljene su tolike dokumentarne emisije o Trebižatuj, jer stvarno to zaslužuje. Na njegovim obalama smo naučili plivati kao djeca uz asistenciju roditelja. Veoma sam se čudila kad sam čula kako su surovo /smiješno učili djecu plivati u stara vremena: mame peru robu nogu uronjenih u rijeku, a djeca se motaju po plićaku. Onda ih mame tako malene jednostavno ubace u dublju vodu i oni počnu mahati rukama i nogama – tako proplivaju. moja mama pliva otkad zna za sebe. Čak nam je ispričala da je od 10 godina sama sjedala u čamac i veslala loveći odbjegle životinje. Nisam se mogla načuditi tolikoj hrabrosti.
Da se vratim sadašnjem vremenu i našem posjetu. Slušam huk slapa koji se sprema sručiti veliku količinu vode i tu su dvije ptičice koje se čuju kako pjevuše bez obzira na buku vodopada. Slikam i osjećam takvo zadovoljstvo. Mislima se vraćam na Plitvička jezera, pa na Nijagarine vodopade. Ideja mi je: moram uloviti dugine boje slapa, kao 2008. na Nijagari. Zadržala sam se pokušavajući, ali nisam uspjela.
Suprug i ja gledamo na autoput i mislimo koja je šteta ili sreća što se baš tu, u blizini, izgradio. Kako će putnici, koji znaju kakav im se pogled pruža s visokog vijadukta, izdržati da ne pogledaju ovaj biser prirode.
Nakon dosta snimanja, sretali smo i strane turiste kako pristižu opremljeni foto – aparatima, oči im se šire kako se približavaju finalu pada rijeke i lepezi sitnih slapova koji grade jedinstveni biser – vodopad Kravicu.
Tu ljeti ima i otvorenih restorana, ali je sad sve bilo zatvoreno. Nije nam smetalo, kao da bismo se mi smirili dok ne ispucamo sa svake moguće pozicije snimak. Kakva kava, kakvi sokovi, treba hodati i mirisati prirodu. Toliko voda prska da moramo čistiti objektive, a i odjeća nam je dobro navlažena.
Vratimo se pješice poznatim putem i usput bacamo poglede na ovu prirodnu ljepotu.
Sjedamo u auto, pali se radio i opet Aki i Parni valjak. Kako smo izvan države, nemamo Internet i ne pratimo vijesti. Tek kad smo stigli u stan, čujemo vijest da Akija više nema. Šok i nevjerica, zar još jedna takva pjevačka veličina ode neočekivano? Moj Aki, i rijeka Trebižat i tisuće kapljica vodopada Kravica te oplakalo, a ja sam to tek sad shvatila.
Izvor: Putopisi.net