I ja znam odabrati pravi dan za putovanje – ovaj put to je 01.07.2013., dan kada Hrvatska ulazi u EU i kada je cijeli Zagreb u saobraćajnom kolapsu, a o aerodromu da i ne pričam. I za divno čudo sam poletjela sa samo 20-tak minuta zakašnjenja na relaciji Zagreb-Cirih-Lisabon-Marakeš, dovoljno da opet kao Usain Bolt s još troje Hrvata trčim po ciriškom aerodromu dok sa razglasa uporno prozivaju naša imena. Između svih letova je bio razmak samo po 50 minuta tako da je priličan rizik i u normalnim uvjetima, a ne danas kada je cijela svita u Zagrebu. Prvi put sam se vozila portugalskom aviokompanijom TAP i to je ugodno iznenađenje – u Lisabonu su me dočekali i preveli preko carine kako bih stigla na let za Marakeš. Čak i filmić koji se prikazuje prije leta nije stereotipan već su glumci putnici, a prisutna je i doza humora. Uz sve to putnici dobiju i sendvič od tune. Ipak nije sve savršeno jer ne serviraju moje omiljeno piće Coca-Colu. Ja sam stigla na odredište, ali moja prtljaga je zapela u Cirihu pa sam nekoliko dana bila bez odjeće, a radi se o službenom putu na konferenciju ICEER 2013. Srećom uz sebe sam imala nekoliko majica koje sam ponijela za poklone pa sam kombinirala – jedan dan plava, drugi dan roza majica, pa opet plava,…
Ljuta zbog gubitka prtljage nisam htjela prihvatiti cijenu 200 dirhama za taksi do hotela već sam se odlučila za javni prijevoz, prvo autobusom koji vozi od aerodroma Menara do centra grada, a onda s gradskim autobusom broj 6 do hotela. E, to je posebna priča, u autobusu je bilo 70-80 putnika, rijetki sretnici sjede, a ostali stoje praktički jedan na drugome ili sjede po podu. Rado bih ovjekovječila ovaj trenutak, ali nema šanse pomaknuti se, a ne još izvaditi iphone iz torbe. Ljubazni putnici u autobusu nisu mi dali niti da platim kartu, a vozača tko pita, jedva vidi kuda vozi od putnika koji se naguravaju oko njega.
Hotel Ryad Mogador Agdal je smješten u turističkom dijelu Marakeša, vanjskim zidinama zaklonjen od očiju prolaznika, s velikim brojem hodnika u kojima se lako izgubiti pa mi svaki odlazak do recepcije ili konferencijske dvorane izgleda kao rješavanje labirinta. Hotel je sav u blještavilu s velikim lusterima i velikim bazenima u kojima ne samo da se može pošteno plivati već se može skočiti na glavu.
Ipak više od toga blještavila mene privlači svakodnevnica i onaj pravi Marakeš. Zanimljivo je da je Marakeš jedan od 4 kraljevska grada u Maroku, a na berberskom znači „Božja zemlja“. Ovo stvarno jest raj – ljudi na ulici normalno komuniciraju kao da se cijeli život znaju, a imaju vremena i za odmor na gradskim trgovima.
Ovdje kao da je vrijeme stalo negdje u srednjem vijeku. Arapi su rođeni trgovci, prodaje se svašta – tepisi, nakit, začini, stotine vrsta sjemenki, keramika,…,a na trgu se mogu sresti ulični zabavljači, krotitelji zmija, dreseri životinja…
Samo što sam pogledala prema majmunu već mi se našao na vratu i pozira sa mnom. Da to vidi moj mačak Riki Luna umro bi od ljubomore! Žao mi je što vlasnik majmunčića drži na lancu, ali razumijem kako bi se u ovoj gužvi lako izgubio.
Ali kada sam ugledala zmiju pobjegla sam što dalje da se i ona ne bi stvorila u mojoj blizini. Za turiste su atrakcija kobre koje plešu uz glazbu – svaka čast, ali ja ipak želim biti na sigurnom i treba mi veeeeliki zoom da bih to snimila.
A koliko se cijeni voda najbolje pokazuje primjer da se na mnogim mjestima na trgu može naći boca ili šalica iz kojeg slučajni prolaznik slobodno dođe i popije vode. Nakon njega dođe sljedeći i normalno pije i nitko se ne pita hoće li dobiti kakvu bolest jer voda vrijedi zlata. Kada ovo vidim nameće mi se pitanje jesmo li mi Europljani postali prave mimoze.
Jedno poslije podne smo organizirano išli u plodnu dolinu Ourika na planini Atlas. U tradicionalnoj berberskoj kući smo probali nacionalno piće – čaj od mente. Vanjskih 40 stupnjeva i vreli čaj su savršena kombinacija. Serviranje čaja od mente je tradicija i prava umjetnost, a slobodno mogu reći i fizika jer bitan je kut pod kojim se čaj ulijeva u šalicu. U dućanima se biljka menta prodaje na kile, ali nisam se usudila kupiti jer pitanje gdje bih završila na carini.
Čim smo izašli iz berberske kuće oko nas su se sjatili trgovci nudeći nam razni berberski nakit. Trgovci su pravi umjetnici, a cjenkanje se posebno cijeni – istrenirani su i ne odustaju dok ne prodaju što su zamislili.
Ovako izgleda tipična situacija – Trgovac mi nudi nož ukrašen raznoraznim kamenčićima za 300 dirhama. Ja kažem kako me nož ne zanima, a i da zanima moglo bi biti problema na carini. Međutim, on ne odustaje i pita koliko bih ja dala za nož. I tako ide uvjeravanje kako meni stvarno treba taj nož. Prvi dan sam kupila narukvicu s berberskim kamenčićima kojoj sam uspjela malo spustiti cijenu, ali opet sam je prilično platila. Sljedećih dana sam se opametila pa sam se malo cjenkala, ali opet sam sve platila više nego što stvarno vrijedi. Međutim, kada je sa mnom bio moj prijatelj Abdelkrim onda je to bila prava trgovina.
Samo što smo se iskrcali u mjestu udaljenom 20-tak kilometara na mene je opet „navalio“ trgovac od kojeg sam kupila narukvicu. I naravno uvjerio me je kako mi treba bar još jedna.U Ouraganu smo posjetili trgovinu tepiha, zatim trgovinu raznog ljekovitog bilja, a iz prve ruke smo mogli vidjeti koliko treba truda da se očiste i pripreme razne sjemenke.
Moja prezentacija je predviđena za predzadnji dan konferencije – u četvrtak u 15:00. Prezi je već gotov, a to jutro sam uspjela otići do aerodroma po prtljagu pa planiram kako ću konačno zasjati u svojoj zlatnoj haljinici. Međutim želje su jedno, a realnost drugo. Srećom što sam odmah s aerodroma došla na jutarnju sesiju i slučajno vidim da je cijela moja poslijepodnevna sesija prebačena u jutro kako bismo dobili slobodno poslijepodne za izlet. Naravno, o tome me nitko nije obavijestio. U tren sam zaboravila i zlatnu haljinicu i samo otrčala po laptop i prezi u svoju sobu.
A tko bi mogao ljubaznim domaćinima zamjeriti na ovakvim propustima u organizaciji. Posebno kada su prepoznali moj trud i silne neprospavane noći oko recenzije radova te mi dodijelili specijalnu nagradu za pomoć u organizaciji. Bila sam track chair e-learninga sa oko 50-tak radova i nekoliko sesija. Na žalost nisam bila na gala večeri i dodjeli nagrada, ali sam nagradu primila na završnoj svečanosti. Gala večera je bila u utorak, i ja sam čak obukla svoju veseliju rozu varijantu ZSEM-ove majice i idem proviriti kakva je situacija. Nisam došla niti do lobija kad iz daljine vidim sve sudionike sređene u svečanim haljinama i odjelima. Da sam znala kako ću dobiti nagradu ne bi mi smetalo što sam u tenisicama, trapericama i ZSEM-ovoj majici.
Motor je omiljeno prijevozno sredstvo u Marakešu i česta je slika na motoru vidjeti i po 4 člana obitelji – naprijed otac, u sredini djeca, a iza mama. Slika postaje vrlo živopisna kada još zapuše vjetar i zavijori se marama na maminoj glavi. Nisam sigurna je li kaciga obavezna, a uglavnom je nosi samo vozač.
Popularne su tetovaže pa većina turistkinja ponese uspomenu na nozi ili ruci. Ljubazni domaćini su i meni za uspomenu htjeli pokloniti tetovažu. To bi bilo previše, ali zato nisam mogla odbiti čarobni sok cijeđen direktno na ulici iz svježih naranača.
Uvijek mi je prva asocijacija na Maroko bio Humphrey Bogart, legendarna rečenica “Play it again, Sam” i film Casablanca koji je snimljen daleko od Maroka. Sada će mi prva asocijacija biti živopisne ulice i trgovi Marakeša, vješti trgovci, srdačni i divni ljudi i, naravno, svi moji prijatelji.