Kad smo tog kišnog prosinačkog popodneva sletjele u Istanbul, znale smo da nema tih vremenskih (ne)prilika koje bi nas odvratile od istraživanja magičnog grada na Bosporu. Uzbuđene i pod kišobranima, odmah smo se zaputile prema Sultanahmetu, istanbulskoj povijesnoj i kulturološkoj žili kucavici. I dok je moja prijateljica Ksenija naćulila uši ne bi li prepoznala neke od fraza koje je naučila gledajući turske serije, meni je na umu bila – hrana. Svi poznati i manje poznati specijaliteti, popraćeni kavom i chaijem. Zaista, naše vrijeme u najvećem europskom gradu bit će obilježeno mnogobrojnim gurmanskim doživljajima. No u svakom smo zalogaju bezbrižno uživale jer smo dane provodile hodajući od jednog prekrasnog mjesta do drugog. Naši strahovi oko vremena pokazali su se neopravdanima jer, usprkos povremenoj kišici – bilo je toplije nego u Hrvatskoj. Jedino zbog čega smo žalile na povratku bilo je što smo na raspolaganju imale samo šest dana.
SULTANAHMET – STARI GRAD I DANAS JE SRCE ISTANBULA
Dakle, tog prvog poslijepodneva, dok je napola pročitani „Istanbul“ Orhana Pamuka odmarao u mojoj torbi, koračale smo prema Sultanahmetu. Nekada središte Otomanskog Carstva i, stoga nazvano po Sultanu Ahmedu I., ostalo je srce Istanbula sve do danas. Naš je hotel bio udaljen svega nekoliko minuta od starog grada i nije prošlo mnogo vremena prije nego smo ugledale Ahmediju ili, kako je još nazivaju, Plavu džamiju. Usprkos teškom olovnom nebu ponad njenih kupola i minareta, ostavila nas je bez daha i mamila sve bliže. U tom mi je trenutku palo na um da Plava džamija nije nalik nijednog građevini koju sam prije vidjela i kako svjedočim točno onakvom Istanbulu o kakvom je Pamuk pisao – mističnom i jedinstvenom.
Osim po svojoj neospornoj ljepoti, Plava džamija je posebna i po broju simpatičnih nesporazuma koji se vežu uz nju. Naime, njenoj grandioznosti doprinosi čak 6 minareta, što je u 17. stoljeću, u doba njene gradnje, bilo nečuveno – jedino je džamija u Meki imala toliko. Legenda kaže da je sultan tražio od arhitekta altın minare (zlatne minarete), no on ga je krivo razumio i napravio altı minare (šest minareta). Rezultat, premda veličanstven, naljutio je mnoge vjernike i tenzije su se tek smirile nakon što je Ahmed I. dao sagraditi sedmi minaret na džamiji u Meki. Drugi se nesporazum tiče njenog imena, budući da Plava džamija nije uistinu plava. Njeno ime potječe od Iznik pločica koje krase njen interijer, a na kojima se nalazi preko 50 različitih uzoraka tulipana.
Nasuprot Plave džamije, nalazi se Hagia Sofia, osmo svjetsko čudo i simbol Istanbula. I zaista, usprkos svim divotama koje Istanbul nudi, jedan pogled na Ayasofiju i istog ćete trena u mislima odlutati u školske klupe i prizivati znanje koje su profesori svesrdno pokušavali usaditi u vas. Iako je 325. godine sagrađena da bi služila kao crkva, Ayasofija je proživjela godine i kao džamija, a potom kao muzej, da bi 2020. ponovno postala džamija. Bez obzira na njenu formalnu svrhu, odiše poviješću i, kako ću se kasnije uvjeriti, gdje god se na Sultanahmetu nalazili, pogled će vam uvijek bježati prema njoj.
NAJSIMPATIČNIJI STANOVNICI STAROG GRADA
Što zbog blizine našem hotelu, što zbog njegovog šarma i atmosfere, na Sultanahmetu smo provele najviše vremena. Ujedno je sjajno mjesto za uhvatiti tramvaj u druge dijelove grada, pa ga to čini praktičnim mjestom za započeti dan. No, nije nam dugo trebalo da osim veselih turista i grandioznih građevina uočimo sveprisutnost krznenih stanovnika ove gradske četvrti. Na travnjacima između Ayasofije i Plave džamije često odmaraju umiljati psi. Prilaze vam, ponekad na vlastitu inicijativu, ponekad ako spaze grickalice u vašim rukama. Kao i drugi psi bez domova, djeluju tužno, no posve su bezopasni. Posebice me iznenadilo što su mahom svi čipirani. Tek mi je kasnije palo na um da sam se trebala raspitati kod lokalaca kako grad brine o njima.
Iako smo ih viđale i u drugim dijelovima grada, najviše pasa je bilo na Sultanahmetu i na vidikovcu na azijskoj strani. Ondje me je, nakon što sam mu dala grickalice i malo vode, pas slijedio preko parkirališta, gotovo do samog podnožja brda i srce mi je puklo što ga jednostavno nisam mogla povesti kući.
Skrenete li pažnju s povijesnih znamenitosti Sultanahmeta na njegove restorane, uočit ćete mačke. Mnogo mačaka. Odmaraju ispred restorana, druže se i ne brine ih što ih fotografirate. U restoranima koji nude grijane terase, kao npr. u odličnom Fuegu, bez imalo zadrške skaču vam u krilo i traže da ih grijete i mazite. Rekla bih da su dragi građani Istanbula krznene prijatelje prihvatili bez imalo zadrške i prema njima gaje najtoplije osjećaje. Dapače, svojedobno je jedini stanovnik Ayasofije bio mačak Gli, koji je imao i vlastiti Instagram profil.
BAZAARI – NAJŠARENIJI I NAJŽIVLJI DIJELOVI GRADA
Istanbul je živahno mjesto, a takvi su mu i stanovnici. Uvijek spremni dati upute, čak i ako ne govore engleski, uvijek raspoloženi za pokušaj razgovora na ruskom jer imate svijetle oči i svjetlu put. I dalje jednako oduševljeni kad im kažete da ne govorite ruski i niste iz Rusije. No mjesta s najviše života, poput košnice na najproduktivniji dan godine, upravo su bazaari.
S čak 64 ulice i više od 4000 trgovina, Grand Bazaar odnosno Veliki Bazaar, zapravo je grad unutar grada. U prilog tome govori i to što, osim trgovina i restorana, ima i svoju poštu, banku, džamiju i policijsku postaju. S obzirom na to da je natkriven, pokazao se kao idealno mjesto za lutanje i istraživanje u kasno kišno poslijepodne. Njegove ulice i uličice skrivaju mnoga čuda i lako se zaljubiti u njihove boje i dezene. Iako se turisti često šale da je Bazaar idealno mjesto za kupiti „Gucci“ ili „Armani“ torbicu, njegova se najbogatija ponuda očituje u ćilimima, staklenim lampionima i tkaninama čije je ljepota odraz turske kulture i naslijeđa.
Grand Bazaar nudi i pregršt delicija kojima se možete osladiti ili ih ponijeti kući, od kojih je najpoznatiji rahat lokum, svih boja i okusa. Ljubitelji kuhanja ovdje mogu kupiti i raznorazne začine, no šteta je propustiti obilazak meni najdraže tržnice, Spice Bazaara odnosno tržnice začina. Smješten uz Novu Džamiju u vjerskoj četvrti, njegova je prednost i što je otvoren nedjeljom, za razliku od Grand Bazaara. Izdvojite vremena za lutanje među šarenilom začina, kušajte sušene datulje ili kavijar te uživajte u mirisima kave i čajeva.
PALAČE, TORNJEVI I KULE NUDE PUT KROZ VRIJEME
Duga i burna povijest osigurala je Istanbulu osebujan karakter, a njegovim današnjim posjetiteljima dala na izbor nebrojena mjesta za posjetiti i istražiti. Od trenutka kad otvorite oči, probuđeni pozivom na molitvu, pa sve do odlaska na spavanje, imate priliku vidjeti nešto novo. Tako smo nakon nebrojeno mnogo tramvajskih vožnji te tisuća i tisuća prijeđenih koraka, Ksenija i ja shvatile da želimo Novu Godinu dočekati – u hotelskoj sobi. Iako smo čule sjajne priče o noćnom životu Istanbula, umor i podulja lista mjesta koje želimo obići, na kraju je presudila u korist ranog odlaska na spavanje.
Novogodišnje smo jutro provele u Topkapi Saraju, palači koja je gotovo 400 godina bila rezidencija osmanskih sultana. To se pokazalo kao odlična odluka jer smo izbjegle gužve te lakše otputovale u vrijeme kad je Topkapi bio mjesto važnih odluka, obrazovanja i društvenih događanja. Za razgledanje vam je dostupan i Harem, iako će vas u tom slučaju karta koštati malo više. I dok Topkapi priča priče davnih vremena, palača Dolmabahçe priča novije priče, one s prelaska 19. u 20. stoljeće. Ovo se zdanje nalazi u četvrti Bešiktaš i nudi prekrasne poglede na Bospor.
Kao pravi „history nerd“ obišla sam mnoge palače i mogu sa sigurnošću reći da se unutrašnjost nijedne od njih ne može usporediti s glamurom Dolmabahçea. Od trenutka kad smo navukle zaštitne vrećice preko obuće i stavile audio-vodiče u uši, preko odmora uz Vrata s pogledom na Bospor, pa do samog izlaska kroz vrt s fontanama, moje divljenje nije splasnulo ni na čas. Mramor, zlato, kristalni lusteri i raskošni sagovi krase svaki centimetar palače u dizajnu koji opija svojom ljepotom. Pred kraj samog obilaska, iako nisam poznavatelj likovne umjetnosti, beskrajno sam uživala u slikama Ivana Aivazovskog, koji je svojedobno boravio u Istanbulu. Motivi mora i plovidbe toliko su živi i emotivni da su čak i u meni probudili interes.
Još jedan od simbola grada, zasigurno je Galata Kulesi, srednjovjekovni kameni toranj. Iako preporučujem posjetu na sunčan dan, čak i s malo magle i oblaka, s vrha vam se pružaju pogledi na Zlatni rog i druge dijelove grada. Pri vrhu se nalazi i kafeterija s ogromnim prozorima u kojoj možete uživati u chaiju, prekrasnoj panorami i odličnim tortama. Galata/Karaköy ugodna je četvrt vrijedna posjeta, malo drugačija od povijesnog Sultanahmeta, ali s puno karaktera i zgodnih suvenira za ponijeti kući.
ISTANBULSKA GASTRO PONUDA ZASEBNA JE AVANTURA
Kao grad na dva kontinenta, Istanbul je prekrasna mješavina istočnjačkog i europskog. Zaista, najveći europski grad pravi je raj za ljubitelje dobrog zalogaja, posebice za one koji se ne boje probati nove stvari. Za vrijeme našeg boravka, Ksenija i ja smo svaki dan isprobavale nove stvari i naš se put u Istanbul pokazao kao prava foodie avantura. Cijene su pristupačne, a lokalci uvijek spremni pomoći pronaći sljedeći novitet koji naprosto morate probati. Naravno, vrijedi staro pravilo prokušanih putnika, a to je da se držite sporednih uličica i malih obiteljskih biznisa. Imajte na umu i da, premda možete prilično jeftino omastiti brk, Turska je islamska zemlja i samim time alkohol je skuplji i dodat će značajnu sumu na vaš račun. Čaša vina može koštati koliko i mesna plata.
Na moju posvemašnju tugu, janjetina je prisutna u svim turskim kebabima, otprilike u omjeru od 20%, dok je ostatak junetina. Budući da mi smetaju okus i miris janjećeg mesa, moji snovi o pravom turskom kebabu ostali su nedosanjani. U malom restoranu pored Spice Bazaara najljubazniji vlasnik na svijetu molio me da barem probam komadić odrezan na tanjurić od kave, rekavši mi da je meso svježe i da se janjetina ni ne osjeti. Probala sam i na kraju sam ipak naručila pileći gulaš.
No daleko od toga da sam bila zakinuta na ikoji način. U jednom sam trenutku čak probala kokoreč, sendvič s ovčjim iznutricama na grilu i bio mi je sasvim u redu. Probala sam i kazandibi, fini desert nalik pudingu od vanilije, za koji sam tek kasnije saznala da u sebi ima mljevena pileća prsa. Na azijskoj sam strani probala sarmice zamotane u vinovu lozu i zaključila da su sjajne za prezalogajiti. Svakodnevno smo uživale u platama na kojima je meso i povrće uvijek bilo velikodušno začinjeno poznatim turskim začinima, a mirisne lepinje su bile toliko mekane da ih možeš jesti same. Najdraži obrok, ipak, bio mi je krumpir s pogledom na osvijetljeni Bosporski most. Četvrt Ortaköy na izgled se specijalizirala za krumpire – ogromne krumpire punjene sirom, povrćem, začinima, kisirom (salata s mljevenim bulgurom), ili što već poželite dodati u njih. Žeđ utažite limunadom s mentom.
U salepu sam otkrila pravo blago i ponijela ga čak i kući. Riječ je o prahu mljevenih oraha i grožđa s cimetom, koje se pomiješa s toplim mlijekom. Pravi zimski napitak.
ISTANBUL UVIJEK MAMI NA POVRATAK
Iako riskiram da me se optuži za ponavljanje, zaista ne mogu dovoljno naglasiti koliko Istanbul ima za ponuditi. Mogla bih još raspredati o Cisterni Bazilici iliti Potopljenoj palači, i o podvodnoj željeznici koja povezuje azijsku i europsku stranu, u kojoj se doslovce vozite pod morem. Nisam ni spomenula hamame, ni sky barove i restorane s pogledima na Bospor, na Mramorno more i „drugu stranu“. Mogla bih vam reći i da smo jednog popodneva zločesto popile Starbucks kavu uz zalazak sunca, usprkos svoj odličnoj turskoj kavi. Nisam vam ispričala ni legendu o Djevojačkoj kuli, ni rekla kako će vam domaćini uvijek rado ponuditi chai na račun kuće i pitati vam kako vam se sviđa njihov grad.
Ali to vam je Istanbul. Grad u kojem se susreću dva kontinenta ne može biti ništa drugo nego fascinantan. Ali što god u njemu odlučite istražiti, kojom god četvrti prošećete, koji god bazaar obiđete – uvijek će vas zvati da se vratite po još. Moj je idući put planiran već za koji mjesec.