Raščupana i neispavana, navlačim tenisice i tražim nešto što bi mi moglo poslužiti kao dodatan sloj odjeće. Kad ne nalazim ništa, sjetim se da mi je moj novostečeni prijatelj Eric dao isprani, plavi hoodie s logom tvrtke u kojoj radi. A vjerujte mi, nađete li se ikad u Alberti, lako ćete steći prijatelje. Izlazim u proljetno kanadsko jutro i srce mi se razgali pri pogledu na parkirane kamionete kakve sam donedavno viđala tek u filmovima. Godina je 2015. i proći će nekoliko mjeseci prije nego cijena nafte počne opadati. Do kraja godine poslove će izgubiti na tisuće ljudi. No, ovog jutra dok se gradić nadomak crpilištima nafte polako budi, vani vlada spokoj. A ja? Meni treba kava.
PRVI POSJET STJENJAKU – JUTRO KOJE JE PROMIJENILO SVE
Dok se vozimo kroz mrak, priželjkujem da se negdje magično ukaže Tim Hortons – kanadska verzija Starbucksa. Doduše, s boljom i jeftinijom kavom. Poznavatelji hokeja znat će da je njen suosnivač Tim Hortons bio jedan od najboljih igrača NHL-a svih vremena. Neke se želje ipak ne ostvare pa se tako na kraju moram zadovoljiti kavom s benzinske.
Stjenjaku se približavamo dok je vani još mračno. Prolazimo kroz Nordegg i, premda u daljini vidim obrise planina, teško je razaznati njihovu stvarnu veličinu i ljepotu o kojoj slušam već danima. Tek se počelo daniti kad smo se uhvatili za ruke i krenuli prema planinarskoj stazi. Zrak je čist i u daljini čujem žubor vode. Moje narančaste tenisice djeluju vanzemaljski u usporedbi sa zelenilom dana koji se budi. Gledam niz rub staze i uočavam kanjone u kojima se kotrlja plava voda okrunjena pjenom.
Ispred mene sjene još uvijek zaklanjaju dio puta, no samo jedan pogled iza, na istok… I svijet staje. Rijeka Siffleur kao da vodi u vječnost, a na kraju njenog puta, suncem okupani, stoje vrhovi Stjenjaka. Zbog svoje veličine djeluju u isti mah i blizu i daleko. Njegova tamnosiva, gotovo modra pojava proteže se u nedogled i na tren mi se čini da bih prije mogla ugledati kraj neba nego kraj kanadskog Stjenjaka.
Prolazimo stazama širim i užim, sve do Siffluer Fallsa. Goleme količine vode guraju se kroz mali tjesnac prije nego se survaju na kamenje. Zvuk je poput glazbe za uši i ne dozvoljava ti da se baviš ijednom drugom mišlju, osim ljepotom onog što je pred tobom. I dobro da je tako jer me baterija mog mobitela uskoro izdaje. Posjet Abraham Lakeu ostat će zabilježen samo u mom sjećanju. I dan danas, ironija te situacije me ne napušta – trenutak u kojem sam se zaljubila u Kanadu ne postoji ni na jednoj jedinoj fotografiji. Rockiesi su dobili moju nepodijeljenu pažnju.
ROADTRIP KOJI SE MORAO DOGODITI – LJUBAV PREMA ALBERTI KOJU NIJE MOGAO OMESTI NI SNIJEG U KOLOVOZU
„Znaš, ti automatik auti… Meni to nema nikakvog smisla.“ U to ljetno popodne, nekoliko mjeseci od mog prvog posjeta Alberti, moja prijateljica Gina gleda u mene kao da sam sišla s uma. Ona zna voziti samo automatik, ali joj je vozačka istekla. Prije Kanade, ja nikad u životu nisam ni vidjela automatik, ali imam valjanu vozačku. I tako sad sjedim za upravljačem našeg Chryslera, dok žena iz rent-a-cara baca sumnjičave poglede prema nama.
Cijelu vječnost kasnije, ili možda samo pet minuta, izlazimo s parkirališta i krećemo prema nacionalnom parku Jasper. Ovaj puta imamo Tims (kavu iz Tim Hortonsa), ali ja sam toliko prestravljena, da ju niti ne gledam. No, kad ugledam planine u daljini, napetost polako popusti. Vidimo Poglavičinu Glavu, planinski vrh koji izgleda kao lice domoroca i tako znam da je Jasper blizu. Ubrzo se s lijeve i desne strane počinju pojavljivati glacijalna jezera bistre zelene boje. Iako me Gina uvjerava da je to ništa naspram ljepote koje nas čeka, ja naprosto moram parkirati ovaj čudnovati auto i prošetati. Isto ću ponoviti još dva puta prije Jaspera. Treći zastoj bit će uzrokovan divljim kozama koje stoje nasred ceste i druže se dok strpljivi Kanađani čekaju da produže dalje. U danima koji slijede, naviknut ću se na divlje koze, jelene, sobove i medvjede koji mirno prelaze cestu.
Budući da je ljeto, nijedna od nas nema jaknu, a Jasperom puše ledeni vjetar. Unatoč svemu što smo isplanirale, na put smo pošle s džemperima i u tenisicama. No, ne damo se smesti i uskačemo u Jasper Tramway koji nas vodi na vrh planine Whistler, 2300 metara u visinu. Jasper se pod nama otvara kao portal u novi svijet i dopušta nam da mu se, uz čaj, divimo s visina. Prije silaska s planine, spazim snježne pahulje kako se spuštaju na našu odjeću. Isprva polako, a potom sve jače. Kolovoz u planinama, pomislim.
Idući će dani biti ispunjeni suncem dok smo na tlu i snijegom dok smo u visinama. U gradiću Hintonu ću kanalizirati svoje Assassin’s Creed porive i sa zaletom skočiti sa zgrade, da bi se zip lineom spustila na udaljeni teren. Na Pyramid Lakeu, hipnotizirana njegovom smaragdnom bojom, borovima i planinskim vrhovima koje ga uokviruju, pustit ću suzu od ljepote i neće me biti sram. U rano jutro gledat ću kako se magla podiže s Athabasca vodopada, a kasnije tog dana graditi snjegovića na Glacier Skywalku – staklenom mostu koji stoji iznad kanjona. U svojim crvenim starkama, najneprikladnijoj obući koju možete zamisliti, popet ću se na glečer i ostati očarana njegovim prekrasnim ledeno plavim bojama. Pit ću vodu koja izvire iz ledenjaka i daje vječnu mladost. Na opće čuđenje, neću se prehladiti i bit ću sretna. Ipak, pitat ću se mogu li tu sreću pripisati prirodnim vrelima vruće vode, tj. hot springsima u kojima smo se namakale uvečer.
U trenutku kad napuštamo Jasper i krećemo prema Banffu, već znam dvije stvari: ovo će zauvijek ostati moje omiljeno mjesto na svijetu i, da, mislim da želim ostati u Kanadi. Ono što ne znam je da ću samo nekoliko mjeseci kasnije preživjeti svoje prve snowboarding lekcije na obroncima Jaspera.
BANFF – GRAD KOJI MIRIŠE NA ČOKOLADU I POVRATKE
Ostavivši srce u Jasperu, Gina i ja smo se zaputile u nacionalni park Banff. Putem su nas pratili smaragdna jezera i tmurni oblaci. Kiša je tek prestala kad smo parkirale kod Chateau Fairmonta. Ovaj hotel, zaista nalik dvorcu, ima lokaciju kao ni jedan drugi. Okružen je planinskim vrhovima, glečerima i jednim od najljepših jezera svijeta – Lake Louise.
Svojedobno najfotografiranije jezero svijeta ugnijezdilo se između dva planinska vrha i svojom intenzivnom bojom daje kontrast koji nikada nećete zaboraviti. Dok smo šetale uz obalu, pogled mi je bježao prema kraju jezera i početku planina. Palo mi je na um da ljudsko oko ne može u potpunosti upamtiti takvu ljepotu.
Sam gradić Banff jedno je od najpoznatijih mjesta kanadskog Stjenjaka. Okružen je vrhunskim skijaškim stazama i to ga čini popularnom destinacijom. Njegove uličice podno planina čest su motiv božićnih razglednica i možda ste ih već vidjeli, a da to niti ne znate. Ipak, moj je prvi posjet bio ljeti, u vrijeme kad grad je vrvio od šetača, a balkoni su bili puni cvijeća. Naravno, njegov su zaštitni znak planine, ali ono što sam upamtila tada i što se neće promijeniti ni tijekom mojih kasnijih posjeta jest miris čokolade koji vas prati dok hodate glavnom ulicom. Domaća, lokalno proizvedena čokolada koja se prodaje u nekoliko trgovina najčešće nosi simpatične nazive i oblike. Meni je omiljena bila medvjeđa šapa s lješnjacima.
Naredna smo tri dana provele prejedajući se čokoladom, fudgeom, istražujući suvenir shoppove i odlazeći na vožnje prema vrhovima planina. Gondola koja vodi na vrh planine Sulphur sa svojim ovješenim kabinama bila je jednako uzbudljiva i zastrašujuća taj prvi put kad sam se njome povezla. U vremenima koja slijede, zbog ljubavi prema Kanadi i zbog one druge vrste ljubavi, tom ću se gondolom voziti još nekoliko puta. Prizori na vrhu neće me nikad razočarati.
BRITANSKA KOLUMBIJA – MAGIČNA PROVINCIJA KOJA PRŠTI OD BOJA
U ljeto 2016. već sam se u potpunosti udomaćila u Kanadi. Rečenice sam završavala s „eh?“ , a poutine je postao moj omiljeni obrok nakon noćnih izlazaka. Riječ je o jelu koje se sastoji od pomfrita, ogromnih komada sira, komadića slanine i popularnog gravyja – masnog i slasnog umaka koji je prava kalorijska bomba.
U još jednom sam postala prava Kanađanka: zavoljela sam roadtripove. Iako sam većinu vremena provodila u Calgaryju i voljela ga zbog njegove opuštene atmosfere, tražila sam svaku priliku za odlazak u prirodu. I danas, 6 godina od mog prvog posjeta Kanadi, često se uhvatim kako govorim da Kanada nisu njeni gradovi, već ono što je van njih. Jedan od najdražih mi roadtripova bio je onaj od Calgaryja do Halcyona u Britanskoj Kolumbiji.
Nekoliko smo dana prolazili kroz sela i gradiće za koje nikada nisam čula, ali koji su bili kao iz bajke. Neprekinuti prizori jezera, planina, rijeka i šuma koje govore bez riječi. Jezera nisu bila smaragdna kao u Alberti, ali su i dalje bila čista i bogata bojama. A što smo zalazili dublje u planine, to su vidici postajali sve spektakularniji. Posjetili smo i neobična mjesta kao što je kuća napravljena od staklenih boca u magičnom, modrom Kootenay Bayu. Potpuno funkcionalna, sa svojim mostićima i vrtom također izgrađenim od staklenih boca. Izgradio ju je i u njoj stanovao David H. Brown koji je u lokalnoj mrtvačnici balzamirao tijela. Zbog velike količine praznih boca koje su mu ostajale, dugo se bavio mišlju kako da ih reciklira. S vremenom je došao na ideju izgradnje staklene kuće. Usprkos pomalo bizarnoj prošlosti, ta je kućica pravi mali dom iz snova.
Naša konačna destinacija bili su Halcyon hot springsi. S pogledom na Monashee planine i Upper Arrow Lake, ova su vrela ljekovite vode bila planirana kao čisti užitak. Za razliku od većine Kanađana, nikada nisam hot springse doživjela kao ultimativni način za relaksaciju, naučila sam cijeniti njihove blagodati. Halcyon će ipak zauvijek ostati kao favorit na tom popisu, ne samo zbog pogleda koji se pružaju iz bazena, već i zbog nevjerojatnog mira koji obavija cijelo mjesto. Jedno je to od rijetkih mjesta na kojem sam uspjela ušutkati svu buku izvanjskog svijeta i života te jednostavno – biti.
Povratna ruta u Calgary bila je nešto drugačija te smo zastali u Yoho nacionalnom parku, za malo planinarenja do Wapta Fallsa. Ali i zato što meni nikada nije dosta vodopada. Staza nije pretjerano zahtjevna i vodi uz rijeku Kicking Horse, koju čujete, ali tek na trenutke vidite jer je zaklonjena šumama. Naša upornost bila je nagrađena fenomenom dvostruke duge kojieg prije nisam doživjela.
OTTAWA – OPROŠTAJ OD KANADE U NJENOM GLAVNOM GRADU
U ljeto 2018. konačno sam posjetila i provinciju Ontario, pomalo sluteći da će to biti moj posljednji posjet u dogledno vrijeme. Život ponekad piše neočekivane priče, a u tom poglavlju moje priče, odustala sam od trajnog preseljenja u Kanadu i vratila se na studij u Hrvatsku. Odlučila sam zato u potpunosti uživati u posjeti kanadskom glavnom gradu, koji nije Toronto, kao što ljudi često misle. Riječ je o Ottawi, u kojoj sam dane provela u svom ritmu, u svojim mislima, osluškujući razgovore ponekad na engleskom, ponekad na francuskom jeziku.
Posjetila sam i glasoviti Parlament, simbol kanadske nacije i divila se njegovim tornjevima i krovovima. Toliko me podsjetio na Hogwarts da sam svojim prijateljima u šali govorila da možda sada konačno stigne moje pismo za školu magije. Ono nažalost neće stići, ali zato ću provesti jedno cijelo popodne u Chaptersu, mojoj omiljenoj knjižari. Na odlasku mi je jedan od zaposlenika začuđeno rekao: „Oh, pa vi ste još uvijek ovdje.“ Kad pomislim na Kanadu, često pomislim na Chapters i njihove dugačke, intuitivno posložene police i oduševljenje time da svaki od njih ima Starbucks. Ništa ne ide tako dobro zajedno kao knjige i kava, a Chapters to razumije.
Nekoliko blokova dalje, posjetila sam Byward market, dušu Ottawe. Zapravo, prije nego što je postao Ottawa, sam grad se zvao Byward. Danas je Byward ujedno tržnica svježih proizvoda, mjesto na kojem su načičkani deseci suvenirnica koji prodaju baš sve. Na Bywardu se možete diviti street artu ili jednostavno sjesti u neki od pubova ili restorana i popiti limunadu bez slamke. Jer Kanađani vole svoju prirodu i ne vole plastiku.
Na Bywardu možete pojesti i dabrov rep iliti beaver tail. Bez straha, riječ je o pecivu, odnosno tijestu prženom u ulju koje je ime dobilo po svom obliku. Ovo mi je bilo posebno simpatično, budući da je dabar nacionalna životinja Kanade. Dok sam naručivala svoj rep načula sam dalmatinski naglasak iza sebe i nisam mogla odoljeti da se ne predstavim. Obitelj iz Hrvatske posjetila je svoje prijatelje koji su preselili u Kanadu. Ta me slučajnost neobično razgalila jer mi se učinilo da gdje god odem – uvijek ću naići na „svoje“.
NAJVEĆE KANADSKO BLAGO SU KANAĐANI
O Kanadi bih vam mogla pričati još danima. O njenim proljetnim noćima osvijetljenim igrom šarenih polarnih svjetala. O nasumičnim slapovima pokraj puta na koje nitko ne obraća pažnju jer su prirodne ljepote Kanade nešto svakidašnje. Mogla bih vam pričati o dječici koja su tek naučila hodati, ali već znaju i klizati. Mogla bih vam ispričati o vožnji kroz planinske tjesnace sa zapregnutim haskijima, plavookim stvorenjima koja su najsretnija kad trče. Sigurno bih vas mogla uvjeriti čak i da je slanina s preljevom od javorovog sirupa odlična ideja, ako je probate otvorenog uma. Iako to ovdje nisam učinila, mogla bih vam reći mnogo toga o kanadskim gradovima koji su manji i sigurniji od onih u SAD-u, ali ipak imaju onu sjevernoameričku vibru. Taj Edmonton ima drugi najveći shopping centar na svijetu, toliko velik da ima svoj hokejaški ring i vlastiti lunapark
Ali najviše bih vam mogla pričati o ljudima. Koji su slični u svojoj različitosti i kojima je prihvaćanje drugih zapravo stil života. O ljudima koji te na pješačkom prijelazu pitaju kako si i o spremačicama u hotelima koje te pitaju treba li ti zagrljaj jer vide da si na rubu suza. Rado bih vam pričala o ljudima kojima ništa nije teško pa čak ni rad na -40 Celzijevih stupnjeva i koji kanadske vremenske prilike shvaćaju kao povod za šalu. Iako bih voljela da u Kanadi posjetite više nacionalnih parkova, a manje gradova, nećete pogriješiti gdje god odete. Zbog njenih ljudi, Kanada ionako nije mjesto. Kanada je osjećaj.